Piše: Ranko Rajković
Građani, došetajte do Sahat- kule u Staroj varoši. Dođite da vidite kako svoju državnost proslavlja ekološka država Crna Gora. Iznenadićete se.
U vrapčja gnijezda svijena u zidinama Sahat-kule zabodene su državne zastave. Vrapci oblijeću uništena gnijezda. Lepršaju krilima oko šupljina, slijeću, vrpolje se i gomilaju na kamenim ispustima i obližnjoj žici. Državne zastave se vijore sprečavajući vrapce da se vrate u razorena gnijezda. Trijumf državne simbolike nad prirodnom je potpun. Vrapčja, sivkasta jaja završila su kao mrlje na pločniku ispod Sahat-kule koja uredno otkucava 25. godišnjicu od proglašenja Crne Gore ekološkom državnom.
Hoće li ikoga zabrinuti tužno-cvrkutavi miting vrabaca pokućara uoči proslave 10-godišnjice nezavisnosti Crne Gore? Zašto bi!
Crna Gora je odavno stekla imunitet na okupljanja i tugovanke beskućnika.
Crna Gora se posvetila opijatima patriotskog tipa uz koje se nekažnjivo može uništavati priroda, ružiti kulturna dobra i obijesno slaviti ideologija.
Uprkos raširenim kultovima o državnosti, zastavi, himni i vođama, koji Crnu Goru snažno povezuju sa Sjevernom Korejom, siguran sam da u Sjevernoj Koreji u čast svog državnog praznika ne bi zaboli zastave u vrapčja gnijezda puna malih pjegastih jaja.
Kako onda objasniti stradanje crnogorskih vrabaca?
Sagledavanjem paradigme crnogorskog društva!
A crnogorska paradigma glasi: Ono što nije registrovano na crnogorskoj političkoj sceni pod pravim ili lažnim imenom, svejedno, nema budućnost. Ono čemu narod nije dao povjerenje na izborima, pokradenim ili slobodnim, svejedno, ne može opstati u državi Crnoj Gori. Ono što nije prošlo kroz partijske borbene redove, glasačke kutije i listiće, vjerodostojne ili falsifikovane, svejedno, ne može sebi priuštiti miran život u Montenegru. Zato su vrapci nastradali.
U multiflorističkoj i multifaunističkoj Crnoj Gori vrapci su se pokazali isuviše mali i nevažni da bi imali svoju zaštitničku partiju ili nevladinu organizaciju. S druge strane, crnogorska zastava je dobila sopstveni zakon koji joj omogućava da se nađe i opstane po bilo koju cijenu na bilo kojem mjestu.
Upravo po tom zakonu, izabrani predstavnici naroda trijumfalno su zaboli državne zastave u vrapčja gnijezda. Od stotina hiljada državnih znamenja koje ovih dana krase Crnu Goru zastave u podgoričkoj Sahat-kuli su jedinstvene. U tim zastavama se ogledaju surovost ideologije i tuga prirode. Svako ko se služi čulom vida i mozgom na normalan način shvatiće da su sa državnim zastavama u zidovima Sahat-kule, zastava ekološke države Crne Gore i zastava kulturnih dobara Crne Gore spuštene na pola koplja. Primijetiće i da su razorena vrapčja gnijezda još jedna porazna činjenica o bezdušnosti partijsko-državnih scenografija. Uočiće kako svemoćna Partija po ko zna koji put iskaljuje bijes nad nemoćnom crnogorskom prirodom i materijalnom kulturom.
Da se bezrezervno svrstam na stranu vrabaca, da budem protiv državnih zastava zabodenih u njihova gnijezda pomogla mi je ekološka svijest i Kurt Vonegat. Kurt Vonegat, oštri kritičar američkog društva, zapisao je :
„Zakon njihove države, zakon kakav nijedna druga država na planeti nije imala o svojoj zastavi nalagao je sledeće: „Zastava se neće klanjati ni pred kim i ni pred čim... Zastava koja se klanjati neće bila je divna, a himna i isprazna parola možda i ne bi bile posebno važne da nije bilo sledećeg: mnogi građani su bili toliko puta ignorisani, prevareni i uvređeni da su mislili da se možda nalaze u pogrešnoj zemlji, pa čak i na pogrešnoj planeti, da se desila neka strašna greška. Možda bi ih malo utešilo da se u njihovoj himni i sloganu pominjalo poštenje, bratstvo, nada ili sreća ...“
Ako vas riječi Kurta Vonegata napisane prije četrdesetak godina podsjećaju na stanje kod nas, čitajte Kurta Vonegata. Čitajte „Klanicu 5“. Čitajte „Doručak šampiona“.
Ako vam je žao razorenih gnijezda gradskih vrabaca i naruženog spomenika kulture u Staroj varoši razvijajte ekološku i građansku savjest. Možete poslušati i kompoziciju Ludviga Van Betovena o ptici koja tuguje jer joj je kuća uništena i ukraden njen mali ptić.
Oni hrabriji neka razmišljaju o eroziji našeg društva, države i prirode. Jer ako je naša, kao i svaka druga priroda najveličanstvenija u najmanjim stvarima (Natura et minimi maxima) onda je naša moderna istorija najmizernija u nastojanjima da se prikaže što veličanstvenijom.